Dobar blog
četvrtak, 05.05.2005.
zdravo blogoljupci
|
samo sam htjela vidjet dal je blog još uvijek na almost cool listi. |
- 21:08 -
Ok, a sad ja čitam! 
(24) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
srijeda, 02.02.2005.
evo ovako
|
Vidim da ima problema na blogu. Vidim i da se treba vraćati izgubljene postove. Vidim i da su ljudi malo ljuti. Vidim da vani pada snijeg. Butiga se zatvara. Ne radi preuređenja, nego radi umora. Vi ste blogeri krasni ljudi, čitat ću vas i dalje. Ne da mi se linkati, ali uz ove sa strane još i Sanju, Redskina, Juliere, Bridge, ma puno vas. Prirasli ste mi srcu. Možda opet počnem i pisat, tko zna. Ne volim više svoj blog. Pa stoga, hvala vam lijepo na druženju. Hvala vam na predivnim komentarima i mailovima podrške koji su mi puno značili. Vjerujte, stvarno jesu. Uvijek je lijepo čuti da te netko razumije, ma koliko ti god stran bio. Hvala što su moji kvaziliterarni pokušaji naišli na odobravanje. Hvala što, iako se većina vas u mnogim stvarima sa mnom nije složila, sam osjetila da sam dio neke čudne galaksije, paralelnog svijeta, kojem pripadaju oni koji svoje ideje, misli, osjećaje, strahove, želje, žele podijeliti s drugima. Blog je dobra stvar. |
- 22:37 -
Ok, a sad ja čitam! (41) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
četvrtak, 13.01.2005.
Evo mene s osvrtom na temu o trgovini jajnim stanicama o kojoj se raspravljalo u ovotjednoj Latinici. Nažalost, nemam često priliku pogledati Latinicu, ali za ovu emisiju sam se stvarno zagrijala jer me jako zanima navedeno područje.Razočarala me emisija. I gosti, i voditelj, i prilozi. Glupost. Zato što naprosto ne volim ljude koji ne znaju razgovarati i raspravljati o zadanoj temi, već krenu naširoko. Kao prvo, loš odabir gostiju je jamčio da će totalno skrenuti s teme i razgovarati o nečem sasvim drugom. Tako da pitanja trgovine jajnim stanicama nisu odgovorena. Gledam te odrasle ljude, sve neki učenjaci, kako naprosto ne znaju razgovarati. To me i u mojem životu frustrira, kada se s nekim porječkam i onda odleprša u neka vremena tko je što rekao i napravio i bio u krivu ili u pravu prije dva tjedna. To je u tom trenutku nebitno, ja sam uvijek za da se prvo zaključi jedna rasprava, a poslije možemo dalje. Razgovarati o sljedećem. Eh, pa je tako izgledala Latinica o trgovini jajnim stanicama. Umjesto da pozove goste koji bi kompetentno razgovarali o ovom velikom problemu, na primjer nekoga iz Ministarstva unutarnjih poslova, saborskog zastupnika, pravnika koji nije branitelj Asima Kurjaka itd. (okej, ona žena iz Rode mi je super odabran gost) on napravi od emisije šou u kojem svećenik priča o tome kako je potpomognuta oplodnja neopravdana, a žene pričaju da kaj on zna. Sve je to divno i krasno, ali ljudi dragi TO NIJE TEMA EMISIJE! I tako stalno, kad god pogledam emisiju tog tipa, umjesto da se raspravlja konkretnim argumentima i to samo i ISKLJUČIVO o zadanoj temi, to na kraju ispadne nadmudrivanje tko će više, tko će bolje. Jadno. Nekak mi padne na pamet da njemu nije stalo uopće do problematike, nego dovede svećenika i ostale pa nek se svađaju. Ono, narodu zanimljivo, emisija obavljena, idemo dalje. Ako misli da je potrebno razgovarati o tome da ili ne potpomognutoj oplodnji, onda neka napravi emisiju o tome i s tim naslovom. A ne da metne naslov tipa rak pluća pa razgovara o pušenju. Inače, izuzmimo to da se o temi pričalo cijelih pet minuta, ali ovaj dr.Kurjak, inače moj uvaženi profesor... prihvaćam to da netko želi zaraditi, možda i napraviti neki veliki uspjeh (tipa da žena od 51 godinu rodi), ali koliko godina sustavnog trpanja moralnih vrijednosti pod tepih treba čovjeku da se pretvori u takvo đubre? Mene to fascinira, jer ne vjerujem da je uvijek bio takav. Nego to valjda malo pomalo radi na tome da se, kak da velim, iskvari. Da se ne mora brinuti o grižnji savjesti. Ono, pa kaj, malo sam joj uzel tih jaja, bumo ih prodali, pa kaj nije da sam joj bubreg odrezal. Katastrofa. Koliko se užasavam pomisli da bi netko bez mojeg pristanka meni ćopio moje jajne stanice, toliko se užasavam uopće pokušati shvatiti kakav se monolog u njegovoj glavi odvija dok to radi? Odnosno, koje riječi sam pred sobom nalazi da bi se opravdao? Jer, ruku na srce, najgore je kad sam pred sobom osjećaš da si đubre, ti ako furaš svoj film i znaš da si u pravu, boli te briga za medije. Zanima me kako je on došao do tog stupnja da sam sebi može reć – da, to je okej kaj sam napravio – jer sigurno ne bi tolike zahvate učinio da se nećkao. A da ne velim koji se biznis stvori oko te medicinski potpomognute oplodnje. Uf, vidim da sam već preveć napisala, neki drugi put ću o samoj medicinski potpomognutoj oplodnji, ovo je sad već dosadno. Hvala vam blogovci moji na lijepim riječima, budite mi veseli i prpošni i ne dajte da vjetar svakodnevnih briga i problema otpuše smiješak s vašeg lica! |
- 15:55 -
Ok, a sad ja čitam! (13) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
ponedjeljak, 10.01.2005.
Teški su mi ovo dani, moji blogovci. Ne znam odakle krenuti.Od mojeg dede žena, koja mi nije prava baka ali je s dedom duže nego kaj ja postojim, prije šest dana završila je u psihijatrijskoj bolnici. Imala je u posljednje vrijeme nekoliko verbalnih i fizičkih ispada, no ovaj je put u sve bila uključena i policija, a kasnije i hitna. Eh, za tih tjedan dana otkako je tamo puno se sjećanja u meni prevrtjelo i puno emocija je isplivalo. Naime, nikad u svojem životu nisam je voljela. Otkad znam za sebe, iz nekog je razloga bila prema meni zla. Ali baš – zla! Dedu sam jako voljela, ali nju nikad nisam prihvatila. Između ostalog, nabila mi je neke komplekse i dala mi materijala da je ne volim sve do sada, makar su već godine prošle otkako je izgubila svaku moć da svojim ružnim riječima i postupcima učini da se osjećam loše. I cijeli život, paralelno s našim neslaganjem, furam film da je ne volim. Da je prezirem. I uvijek sam mislila – doći će meni ta prilika, da samo jedan jedini put osjetim nadmoć nad njom i barem joj malo vratim za sve suze koje mi je priuštila kao djevojčici. I onda, prije tjedan dana, ona je završila na psihijatriji. Znate li što to znači za moju želju za osvetom? Ona je NEOPRAVDANA. Da, baš tako, jer sad kad se počelo odmotavati klupko, dolazim do spoznaje (zajedno s još nekim članovima obitelji) da ona nije zla, nego bolesna. A bolesnom čovjeku ne smiješ zamjeriti ništa, nije li? I nemate pojma kako bih voljela da mi je netko kao osmogodišnjakinji pokazao prema njoj prstom i rekao – vidiš, ova ti je teta bolesna, nemoj je nikad slušati jer nije sposobna zdravorazumski razmišljati. Ali, prije nego smo konačno sada došli do te potvrde, užasno sam patila zbog nje...žao mi je sada, ali vrijeme se ne može vratiti. Iskreno se nadam da će joj pomoći u toj njezinoj situaciji, ma koja god ona bila, i molim za to da možda dobijem priliku upoznati onu stranu nje koju nisam nikada imala prilike vidjeti, onu stranu nje kao tople i ljubazne žene kakvom sam čula da je opisuju. Usto, mama je dobila dobroćudan tumor. Ovo je daleko preteška tema da bih o njoj mogla pisati. Evo, dvije rečenice i već mi krenu suze... Nego, sasvim druga tema: čitam danas studentski časopis svog Fakulteta, kadli tamo u cijeloj zbirci članaka iz svakojakih područja medicine, jedan kratki članak o blogu. I moj je blog tamo spomenut, kao – ima nekoliko medicinarskih blogova – i sad bubne moju adresu! ŠOKIRALA sam se, totalno! Mislim, fora mi je to, kaj su me spomenuli i sve, ali se ipak nadam da nitko neće obratiti pažnju na link. Aha, da, i moj prvi obožavatelj mi i dalje piše! I dobila sam, nakon onog prethodnog članka, još jednu obožavateljicu. Znate kaj? Guba je ovaj virtualni svijet – počinje i završava kad ja to odredim, u njemu se događa ono na što ja stavim naglasak, ružne stvari kojih se ne želim doticati nemaju pristupa... I ništa više nije važno... JOŠ NEKAJ: večeras sam gledala Latinicu s temom trgovine janim stanicama...sad mi se ne da o tome ali ovih ću dana baciti i svoj osvrt, kako na ovu škakljivu temu, tako i na samu emisiju. Smijte se puno blogoljupci! |
- 23:08 -
Ok, a sad ja čitam! (14) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
subota, 08.01.2005.
Zdravo blogoljupci!
Joj meni. Imam vam par stvari za napisati, a imam i vremena razmišljati i polako pisati spojena na internet. Jerbo, dogodila se neka greška ne znam gdje, ne znam kako i ne znam čijom krivnjom, ali imam za primiti preko 3800 mailova onog, tipa "Returned mail: see transcript for details". Već dva dana malo pomalo se uključujem na net i to skidam i automatski se briše. Ti mailovi zauzimaju 80 megabajta! Naravno da sam popizdila, pogotovo jer sam takva kakva jesam, informatički nepismena, i sad se to skida dok ja malo blogam.Eh, neki dan navratim ja do nje i, uz sve ostalo, pročitam da je Bridge prestala pisati. To me stvarno, ali stvarno ražalostilo! Tek sam u posljednje vrijeme počela svraćati na njezin blog, oduševila me zato što je ženska verzija Đ.B.-a, nevjerojatna mi je! Njezinih postova imam najviše isprintanih, čisto zato kaj ih se nemrem načitati! Znam da ne bu Bridge došla ovdje, ali zato ako je netko od vas koji mene čitate dobar si s njom, molim vas ne dajte joj da ode! Ili, ako je već stvarno odlučila prestati pisati, neka ovaj postojeći blog ne briše (barem dok si ne isprintam sve njezine postove :-). A sad ću si uzeti za pravo malo se praviti važna. Naime, ovaj mail sa strane koji piše na koji mi se možete obratiti, nije baš u upotrebi, imam ga samo za potrebe bloga. I tako se ja jučer sjetim otići tamo i pogledati ima li nešto (a gotovo nikad ništa nema), kad ono mail od čitatelja koji, koliko sam skužila, nije bloger. Eh, nemam pojma hoće li se dotični vraćati na ovaj blog niti hoće li mu smetati što objavljujem njegovo kratko javljanje ( evo, ime neću objaviti, jel može tako? ;-), ali ja sam bila toliko dirnuta s te dvije-tri riječi da ga moram citirati. Pa kaže sljedeće: Bok Maja! Slučajno naletjeh na tvoj blog (sa komentara na snjesko.blog.hr) i moram priznati da me oduševio! Teško je u današnje vrijeme naletjeti na tak dobru osobu... Bosmans, Đole, pro life politika...a usto i tak inteligentna...ma zakon si! Nebum te više tupio...ali morao sam ti se barem javiti... Ja sad ne znam da li i vi ostali dobivate mailove od strane drugih blogera ili samo čitatelja, ja moram priznati da ne. Dosad sam primila samo dva maila od dvije blogerice, a vezano uz neke teme o kojima sam pisala. A po ovome Bosmans, Đole, pro life vidim da je čitatelj i po arhivi malo prošetao. Ma mrak. Ja totalno sretna zbog toga. Uf meni, valjda mi slava neće udarit u glavu!  Evo, ne da mi se više pisati, idem malo do naslovnice vidjet što li ima novoga u blogovskom svijetu, možda otkrijem nekog novog zanimljivog pisca, ili posjetim vas stare... Pripremam neki kvizić opće kulture tu kod sebe. Još samo moram smislit kako ću nagraditi pobjednika, pa da objavim pitanja. Dragi blogoljupci, želim vam sunčan ostatak vikenda! APDEJT: Evo četiri sata mojeg života ode na sređivanje ovog sranja s mejlom, bole me oči od buljenja, guzica od sjedenja, mozak od razmišljanja, želudac od nejedenja, i duša od svega toga skupa! Sad je to valjda sređeno, ako mi se još jednom dogodi ovakvo nešto, zaboravljam taj e-mail. Idem se otkeljit od ekrana na barem dva dana, pozdraf! |
- 18:57 -
Ok, a sad ja čitam! (21) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
srijeda, 05.01.2005.
Žene...
U zadnja tri dana dva puta sam se našla u sličnoj situaciji, koja me ponukala na razmišljanje – zašto neke žene imaju potrebu reći cijelom svijetu da imaju mengu? I ne samo to, nego detaljno opisati cijeloj grupi kako to izgleda dok one imaju mengu? Meni to nejasno i glupo. Bez obzira na to što je način objavljivanja svijetu manje-više jednak, ja ih ipak svrstavam u tri kategorije:1) žene koje nastoje izbjeći posao – da, sve smo mi na tjelesnom u školi voljele profesoru reći da smo u onim danima samo zato da ne skačemo po glupim kozlićima i ne vješamo se po ručama; očito da kasnije u životu neke od nas tu rečenicu vole upotrebljavati uvijek i svugdje kad treba podići dvije kile mandarina ili otići u dućan po mlijeko 2) žene koje se non stop žale – samo ona zna kako to izgleda kad boli, i drago joj je kad to može obznaniti svijetu na opće udivljenje i radost; to su glupače a-kategorije koje rado zaobilazim u širokim krugovima 3) žene kojima je stalo do female bondinga (ja se bar nadam da se tak veli, nešto kao žensko zbližavanje) – to su žene kojima priče o šopingu, muškarcima i uređivanju nisu dovoljne da bi se osjetile dijelom povlaštene grupe, pa onda kreću na priču „joj, znaš kak curim“ jer misle da će podijeljivanjem podataka o svojoj menstruaciji ostvariti ozračje topline i povjerenja. Druga je priča kad razgovaram s frendicom s kojom prevrtim sve moguće teme, pa tako i temu menstruacije, pogotovo ako se dogodi neki problem u vidu nedajbože kašnjenja i slično, ali mi je stvarno debilana kad sretnem neku poznanicu i nakon sedam riječi koje smo progovorile, ona meni ide pričati kolike hektolitre krvi gubi upravo u ovim trenucima dok nas dvije razgovaramo. Isto tako, razumijem one koje zbog menge dobiju anemiju, njima mora da je stvarno teško, ali zaista ih nema toliko koliko ima onih koje o tome pričaju. Eh sad, drage moje i dragi moji, ne znam, možda se samo meni takve priče ne slušaju, u svakom slučaju, sretnemo li se na ulici, ja vas molim da mi ne pričate o tome koliko i kako curite. Uvijek nam ostaju teme prognoze vremena. |
- 10:09 -
Ok, a sad ja čitam! (15) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
ponedjeljak, 03.01.2005.
prvi post u 2005.
|
Kao prvo, s obzirom da me nije bilo dosta dugo u blogovskom računanju vremena, moram svim blogerima, blogericama, blogoljupcima i ostalim ljudima dobre volje čestitati Novu godinu. Želim vam svima da u novoj 2005. budete zdravi, s puno dobre zabave, ljubavi, uspjeha, seksa, dobrih vibracija i mira. Meni se sviđa kako sam ušla u novu godinu i kako provodim ovih prvih nekoliko dana, tako da sam puna optimizma za daljnjih 361 dan ove 2005. Vama dragi moji hvala na čestitkama, uvijek ih je lijepo primiti. Ispit sam odjavila, zato što mi se nije dalo učiti i misliti o tome, tako da se ne mogu pohvaliti nekim posebnim uspjesima na tom polju. Icy, sorry ako sam te razočarala... Slušam Balaševića, baš sam si sva nekako usporena... ne da mi se pisati, ali mi se više nije dalo ostavljati ovaj prethodni post tako dugo. Moram reći da me pogodila tragedija oko tsunamija i ovih preko sto pedeset tisuća poginulih. Koja tragedija! Što poginulih, što ozlijeđenih, što ožalošćenih... ne znam, uvijek se u takvim situacijama vraćamo na onu prastaru i ofucanu – da život ne treba uzimati zdravo za gotovo, nikad ne znaš kad te što može snaći, blablabla... ne znam koje bih to uporište našla da nastavim živjeti kad bih ostala bez svojih koje volim, a to pišem ja koja se deklariram kao vjernica i uvijek pokušavam pronaći u određenim situacijama tračak Božje volje, kao – sve to ima smisla... a onda me nešto tako potrese, a čak se ni meni nije dogodilo, i shvatim da mi vjera stoji na rahitičnim nogama, ne znam... kako je lako (da prostite) srati o vjeri, vječnosti, smislu kad imaš skoro sve. A što reći, iza kojih se izlizanih uzrečica sakriti kad u jednom danu izgubiš sve što imaš i sve koje voliš... i naravno da se pitam – zašto, Bože? Kojeg to ima smisla i za čije oni grijehe ispaštaju? Zamislim se malo nad situacijama u životu i shvatim da su moji problemi (da ponovo prostite) goli kurac za te ljude tamo u Aziji. Ma, naravno da ću raditi frku oko onog što me muči, ma koliko malo bilo, nego mi nije jasno zašto neki moraju trpjeti malo, a neki neizmjerno više. Ako nam je svima ista plaća kasnije... ne znam... puno pitanja večeras... A što se tiče predsjedničkih izbora, krenula sam glasovati u pola sedam ali sam zakasnila, na putu srela prijatelja i zapričali se... nema veze, u drugom ću krugu ionako glasati za istog – Stipu. Ma može on bit ovakav il onakav, ali kako je skurio Jadranku s paštetom i spikom, čovjek je fakat legenda. I za kraj, prije nego odem malo do vaših blogovskih carstava, stih-dva od Đoleta... razmišljam o tome da odem na sljedeći koncert u Hrvatskoj. Zvala me frendica s koncerta u Rijeci i slušala sam Provincijalku preko mobitela...steglo me oko srca što nisam tamo... Ređaš po vitrini fini porculanski svet... Al' ja sam figurica bez žiga... Pazi... To je bajka što ti pada na pamet... Fali ti baš ovaj cigan? Ne, mila... Tek u jesen otkriju se boje krošanja... Sve su slične u leto zelene... Naposletku... Ti si dobro znala ko sam ja... Čemu suze lepa ženo? |
- 23:07 -
Ok, a sad ja čitam! (18) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
uputstvo za uporabu
 Dragi blogočitači, dobrodošli na glup.blog.hr. Čitajte, ali i pišite - kliknete li ispod teksta na "Ok, a sad ja čitam!", otvorit će vam se mogućnost da i vi kažete svoje mišljenje / prijedlog / pohvalu / kritiku / utisak. Na ovom blogu nemamo predrasuda prema nikome, bez obzira na rasu, narodnost, vjeru, političku orijentaciju i slično. Pomoć za Bengalski zaljev - telefon Hrvatskog crvenog križa za donacije: 060 888 201. 
ponešto iz arhive
moj prvi post ulomak knjige o Toscani o pisanju pjesama mom prijatelju kojeg više nema o djeci iz ulice ujutro još jedan ulomak iz knjige o mom hobiju o nekoj tamo ljubavi dan sumnji i strahova tramvaj razgovor s Bogom pjesma parada moj tata osobe s posebnim potrebama 1 osobe s posebnim potrebama 2 osobe s posebnim potrebama 3 Vukovar bubamara jadni naši doktori Isusu Tears In Heaven Would you know my name If I saw you in heaven? Would it be the same If I saw you in heaven? I must be strong, And carry on, 'Cause I know I don't belong Here in heaven. Would you hold my hand If I saw you in heaven? Would you help me stand If I saw you in heaven? I'll find my way Through night and day 'Cause I know I just can't stay Here in heaven. Time can bring you down Time can bend your knees Time can break your heart Have you begging please, begging please Beyond the door There's peace I'm sure And I know there'll be no more Tears in heaven. Would you know my name If I saw you in heaven? Would it be the same If I saw you in heaven? I must be strong And carry on 'Cause I know I don't belong Here in heaven.  Jednom kad noć... Jednom kad noć Ukrade nebu Sve što si voljela na njemu Bit će ti žao, bit će ti žao Što nisi tu, Ruke pamte samo ljubav najbolju. Jednom kad usne Ne budu htjele U stranicu utjehu tražiti, Suze će srcu šapnuti da je pogriješilo Gdje je jedno voljelo. Kada tuga jednom Na vrata dođe, A samoća zaboli, Hoćeš li moći ime moje Sa usana svojih skloniti? Bili smo jednom najbolji, O nama su priče pričali. I sad kad se sjetiš Htjela bi vrijeme vratiti, Poslije mene su ti lađe slomile Bure i vjetrovi.  Naopaka bajka U suterenu tunel ka nebesima... Na tankoj gazi jutro mračan goblen tka... Sumorna lica, nasamo sa gresima... U hodniku bez povratka... U crni grm se moja ptica zaplela... Zaneta titrajima zvezde danice... I kasni dah dok hladni čelik skalpela klizi niz nit brojanice... Postoji plan da je anđeli ukradu... Il bar na čas... Da je vrate među njih... Jer nekad Nebo pravi veliku baladu... I traži rimu za glavni stih... Na grad juriša nežna bela legija... Januar prostire svoj prefinjeni sag... U tajnom dosluhu smo prvi sneg i ja... Da zima pričeka njen trag... Ne vrede priče koje znam... Laže za oči pospane... Izmišljam bajku... Čudnu naopaku uspavanku... Da od nje budna ostane... Postoji put koji namernike bira... Tajnovit drum... Uvek najboljima sklon... Jer nekad Nebo samo crne dirke svira... I traži notu za taj ton... Negde sad dečak jedan zbunjeno na mostu stoji jer tek sluti da postojiš... Negde u tebi čeka okovana neka pesma koju niko živ još ne zna... U tebi lanac zvecka tajnim alkama... Bićeš ti majka majkama... Postoji plan da te anđeli ukradu... 
„Dok postaje gospodar prirode, on ujedno postaje i rob stroja koji su njegove vlastite ruke izradile. Uza sve svoje znanje o materiji, on ne zna o najvažnijim i najfundamentalnijim pitanjima ljudskog postojanja: što je čovjek, kako treba da živi i kako se ogromne energije u čovjeku mogu osloboditi i produktivno upotrijebiti...
Ideja dostojanstva i čovjekove moći, koja mu je dala snage i hrabrosti za ogromna dostignuća u nekoliko posljednjih stoljeća, ugrožena je zahtjevom da moramo ponovno prihvatiti čovjekovu potpunu nemoć i beznačajnost. Ta ideja prijeti da razori samo korijenje iz kojega je izrasla naša kultura... Sve veća sumnja u ljudsku autonomiju i razum stvorila je moralnu konfuziju u kojoj je čovjek ostao bez vodstva, bilo objavljenja, bilo razuma. Rezultat je prihvaćanje relativističke pozicije koja pretpostavlja da su vrijednosti, sudovi i etičke norme isključivo stvar ukusa ili slučajne naklonosti. Ali budući da čovjek ne može živjeti bez vrijedosti i normi, taj ga je relativizam učinio lakom žrtvom iracionalnih vrijednosnih sustava. On se srozao na poziciju koju su grčko prosvjetiteljstvo, kršćanstvo, renesansa i prosvjetiteljstvo XVIII stoljeća već prevladali. Zahtjevi države, zanos za magične osobine moćnih vođa, snaži strojevi i materijalni uspjeh postali su izvor njegovih normi i vrijednosnih sudova. Trebamo li to ostaviti tako?“ (Erich Fromm: Čovjek za sebe) U molitvi
Vrijeme može biti odgođeno Način može biti neočekivan Ali odgovor će sigurno doći Nijedna suza tajne patnje Ni dah svete čežnje Bogu izliven Neće biti izgubljen Nego će u Božje vrijeme i način Poput vjetra dopuhnuti u oblacima Milosrđa I pasti poput pljuska blagoslova Na tebe I na one za koje moliš.  Tajna vještina
Postoji tajna vještina - biti jedno za drugo. I kad potamni zlatnina i ćutim da je gotovo... Ja plovim, miran, i čuvam to što imam - tu varku da sam za te ipak drukčiji od svih bivših. Još ti se radujem, a nemam zašto biti ponosan na nas. Još ti se radujem i svoje tajne tebi govorim na glas... Ko da sve je s nama isto kao prije, a nije... Postoji tajna vještina - srcu se pokoriti. I to su priče za djecu u koje ne želim sumnjati. I plovim, miran, baš kao da još te imam. I lažem da sve je dobro i da bolje ne može, a može. ...mojim prijateljima...
Vi, čije glasove odavna nisam čula i čija lica vidim samo u sjećanjima. Vi, koji više ne koracate zemljom i kojima su oblaci pod nogama. Vi, kojih ću se uvijek sjećati i koji ste zauvijek dio moje stvarnosti. Vi mi budite zvijezde, moje male vodilice. Toplina zagrljaja vašeg u snovima nek se osjeti u svakom mojem djelu uvijek i svugdje.  |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
